Hrvatska zajednica laringektomiranih
Prva pomoć
Događanja
Rak grla
Mogućnosti oporavka
Prava
Kontakti
Foto & Video
Pitanja i odgovori
Linkovi
trenutna lokacija: Početna » Događanja
Recesijska rapsodija
30. 06. 2010.

Izlaskom nedjeljnog sunca, diljem lijepe naše, članovi Udruge laringektomiranih su iz garaža izvukli svoje metalne ljubimce na 4 kotača i pohrlili put Crikvenice na tradicionalni godišnji „meeting“. Zglancani limeni ljubimci, od oldtimera do (ma nažalost skoro svi su oldtimeri) do trokrakih zvijezda, gutali su kilometre hrvatskih autocesta. Prolazeći kroz prekrasne zlatne tunele pofarbane dijamantnom bojom, imate osjećaj kao da se vozite kroz trezor Američke banke, a  oko vas samo se sjaje zlatne poluge nalijepljene na svodove tunela koje smo svi mi platili, i vi i vaš limeni ljubimac sigurno jedva čekate Ravnu Goru i malo odmora uz „odtakanje“  i guštanje u bezobrazno skupoj kavi.


Dolaskom na prvi ručak, koji je uvijek povezan sa hvatanjem pozicija u restoranu, jedna me stvar začudila. Obično smo prošlih godina dolazeći u restoran imali uvid u kravu koja se šetala po terasi a koju ćemo u sljedećih tjedan dana pojesti zajedno sa prikolicom punom zelja. Ali, ove godine ništa. Prva misao koja mi je pala na pamet je da je sigurno glavni kuhar emigrirao i otišao raditi na cruiser negdje u Meksički zaljev ili još dalje. Ipak moram reći da je snaga i intenzitet rada i korištenja naših gebisa ove godine bio puno manji, a to znači da su i zalihe u zamrzivaču Thalassotherapie bile oplemenjene puno mlađim naraštajem pernate i ine divljači, koje su iziskivale puno manji utrošak energije, pokušavajući pospremiti sve kuharske umotvorine u naše veće ili manje želuce.


Svako jutro u Crikvenici je jako naporno. Čak mi se čini da i sunce ovdje ranije izlazi. Ipak treba se pripremiti za jutarnju torturu na plaži. Jer kako drugačije objasniti, da nas je ONA u rano jutro tjerala da beremo jabuke, plivamo i leđno i prsno, da peremo leđa sami sebi, gnječili smo voće, lupali se nogom po vlastitoj riti držeći se za susjeda, spajali smo lopatice. Morali smo napuhavati čube bez botoxa. Meni je najteža vježba bila vježba disanja kada je trebalo odijeliti prsa od trbuha i disati samo plućima, kad kod mene te granice nema, jerbo je to jedna lijepo zaokružena cjelina, koju je nemoguće odijeliti. Ipak moram pohvaliti jutarnjeg  „terminatora“, koji nam je svakodnevnom raznolikošću tortura zaista uljepšao jutra. A od onih šljiva koje smo ujutro nabrali, mogli bi ispeći koji kotao rakije.


Doručak. Kreativnost onoga koji radi dnevni jelovnik za doručak graniči sa plesanjem sambe slona u trgovini kristala. Već sada je sigurno da sljedećih godinu dana sigurno neću posegnuti za Margom u trgovini, a mislim da se neću potrgati ni za ostalim stvarima koje smo tako lijepo tamanili zalijevajući nećim bijelim, smeđim ili vodenim.


Inhalacije. Ma sve je super. Posebno smo oduševljeni da smo se konačno riješili onoga staroga mora. Zato sada imamo novo more, čisto, pročišćeno, kao i naš mozak, jer smo sa neskrivenim oduševljenjem platili da možemo udisati naše novo more.


Ehec, i sada tek dolazimo do onoga zašto je većina nas i došla ili je prije dolazila u Crikvu, a to su govorne vježbe. Uvijek su mi te vježbe u ovom ambijentu imale neki drugi, mističan ton. PA, u Crikvenici nije kao PA u Zagrebu. I patak je nekako drugačiji. Možda i deblji. I ona riječ koju naše profesorice kažu da nikada ne smijemo govoriti kao dio škole ezofagealnog govora, a nama je tako pri srcu, ima ovdje u Crikvi drugi prizvuk. Samo klizne preko jezika. Pa i Franjo je progovorio u Crikvenici nakon nekoliko neuspjelih godina. I zato se sada više ne gasi. A i sve je nakon toga podredio popunjavanju svog govora i tijela. A profesorice? Na prvom postrojavanju su vidjeli da jedna nedostaje. Prvi šok i konsternacija, pomiješana s laganom panikom ipak je nadvladan dozvoljenom zamjenom igrača. Ohoho, nemogu vam opisati prvu nedoumicu, koju sam isčitao u nevjerici da netko može zamijeniti „njihovu Tamaru“. Ali, as je izvučen iz rukava i nisam siguran da sam čuo neku primjedbu na metodu rada nove profesorice. A niti na radne kute koje je nosila u razredu. Nakon početnih mucanja, uzrokovanih nedostatkom zraka, pačići su prihvatili svoju novu profesoricu, koliko sam vidio objeručke. Zamjena igrača tj. profesorica, koja je izvedena krajem tjedna opet je sve nas vratila u surovu stvarnost. Još uvijek mi nije jasno, kaj nije šarlah iskorijenjen u Hrvatskoj ili je Jole stavio tablicu STOP. Odmah smo znali da ćemo zadnji dan morati ili pjevati ili recitirati, ali jednostavno nešto će se izmisliti u režiji prof sa puno prezimena. Dečki koji su svirali su jako sretni kada mi dođemo. Tko zna jel uopće sviraju dok mi ne dođemo.


Kada na jedno mjesto dođu ljudi, koje je bolest dovela u neravnopravan položaj prema svojoj okolini, kada osjete svoju pripadnost jednoj istoj muci, očekujete tugu i jadanje. To nisam čuo skoro niti u jednom razgovoru. Nitko nije bolesniji, jer nitko nije zdrav. Uvijek me oduševljava to što smo tu isti. Nisam siguran da bi netko mogao biti fasciniran mojoj pričom, mukom, tugom. Ali zato imamo tjedan dana da sve lijepo izogovaramo, da promijenimo Vladu, raspišemo izbore, da zahvalimo Andriji Hebrangu na svim blagodatima kojima nas je podario kao ministar zdravstva, da proslavimo što ćemo sada plaćati dopunsko i autocestu, pa će Kalmeta imati više za farbanje tunela. Imamo vremena i dogovoriti se tko će pridaviti onoga koji radi jelovnik u restoranu. Svi smo isti. I oni koji govore na struju, i oni koji imaju ugrađen radio koji samo moraju zapaliti pritiskom palca, i oni koji govore bez ičega i mogu s jednom rukom kopati nos a s drugom rukom se čohati po riti. Vjerujem da se osim što se razumijemo, i volimo. Volimo što smo živi, tužni smo što neki dragi ljudi više nažalost više nisu s nama.


Skupo je. Ma danas je sve skupo. Zdravlje nikada nije imalo cijenu, ili smo te floskule ponavljali još od škole. Ja bi predložio da manje recitiramo a više kucamo na vrata iza kojih bi se moglo pokazati sunce.


I koja je poanta i zaključak svega ovoga? Naravno da ćemo se vidjeti u Crikvenici ponovo za Sv. Blaža. Svi.

Dražen Kralj
Ivanić-Grad, lipanj 2010.

povratak na vrh PDF Verzija za ispis
design: expositus