Kratka povijest pjevanja
alaringealnim glasom u Hrvata
Prema pričanju prof. dr. sc. Marka Turića, prvog tajnika Zagrebačkog kluba laringektomiranih prvi su puta osobe bez glasnica raspoloženo zapjevale u autobusu po povratku s izleta na Plitvice (cca 1978.).
Također sudionici pamte da su pjevali na izletu kod spomenika Lijepoj našoj u Mihanović dolu kod Klanjca i himnu. Postoji snimka dok su svi pod kišobranima. Stručno i organizirano započelo je pjevanje u veljači 2007. godine po povratku sa proslave Sv. Blaža, također u autobusu, a na poticaj prof. Tamare Živković-Ivanović.
Buduća himna pjevačkog zbora Optimist „Marijana“ pjevana je na ljetnom seminaru iste godine u Crikvenici. Definitivan službeni uspješan nastup bio je na Europskom kongresu laringektomiranih u hotelu Omorika u Crikvenici krajem rujna 2007. godine. Grupa od 15 prisutnih delegata iz Hrvatske održala je koncert, koji je izazvao oduševljenje svih delegata iz Europe, a o tome su izvjestili mnogi časopisi laringektomiranih Europe i Amerike.
Ubrzo nakon toga slijedilo je osnivanje klape "Novi glas" u Riječkom klubu, a na Sv. Blažu 2010. uspješno je nastupio i Osječki zbor "Pusti me da vrisnem". Sada je pjevanje u Hrvatskim klubovima laringektomiranih uzelo maha i već spada u redoviti program resocijalizacije.
Svakako je bilo presudno zalaganje i muzičko znanje profesorice Živković-Ivanović u razvoju ovog pokreta. U drugim se zemljama pjeva alaringealnim glasom tek sporadički. Osim pjevanja, potaknuti su pojedini članovi i na žviždanje, te sviranje usne harmonike.
